Osjetila u mraku

Sluh

Da li slijepe osobe bolje čuju?

MozakČesto se smatra kako kod slijepih osoba druga osjetila kompenziraju nedostatak vida.

No postoji razlika u tome da li je došlo do poboljšanja kvalitete osjeta sluha  ili do efikasnijeg korištenja zvučnih (audio) informacija.

Kod slijepih osoba  dolazi do reprogramiranja mozga, to reprogramiranje omogućuje vizulalnom koreteksu poboljšavanje audio sposobnosti. Koristeći vizualni korteks slijepe osobe bolje iskorištavaju informacije iz različitih zvukova.

Iako se mnogi različiti zvukovi kod slijepih osoba procesiraju i u  audio i vizualnom korteksu, ljudski glasovi se kao i kod videćih osoba obrađuju u specijaliziranom području – gornjem temporalnom žlijebu (lat. sulcus temporalis superior). Sa samo jednom izgovorenom riječi mozak prepoznaje spol, godine, emocionalno stanje i društvenu vezu s govornikom. Slijepe osobe također koriste ovu regiju kako bi procesirale ljudski glas, samo u širem obimu.

Stevie Wonder, Source Agência Brasil

Stevie Wonder, Source Agência Brasil

Da li slijepe osobe bolje razlikuju tonove u glazbi?

Ideja kako sljepoća može pomoći u glazbenom razvoju prisutna je već duže vrijeme. Prethodne studije nisu bile u stanju kvantificirati ovaj efekt, vjerojatno jer nisu uzimale u obzir dob u kojoj je osoba oslijepila. Studija iz 2004. godine potvrdila je kako osobe koje su se rodile slijepe ili oslijepile tokom prvih dviju godina života  zaista bolje prepoznaju promjene u oscilaciji zvuka. No što se tiče same izvedbe, nema značajne razlike kod ove dvije skupine ljudi.

Ovi rezultati pokazuju kako mozak u ranoj dobi ima veliki kapacitet da se reorganizira. Kod rođenja centri za vid, sluh i druga osjetila su povezani. Te se veze, postepeno tokom života, gube, no kod osoba koje su vrlo rano u životu oslijepile su možda sačuvane i služe u procesiranju zvukova.

Snalaženje u prostoru putem eholokacije

Dijagram šišmiši i eholokacija

Dijagram šišmiši i eholokacija

U nekoliko zadnjih godina,  istraživanja su pokazala kako slijepe osobe i osobe s oštećenjima vida posjeduju potencijal korištenja eholokacije kako bi odredili položaj objekta u prostoru, na sličan način kao i šišmiši i dupini.

Također je utvrđeno da je za dobro korištenje eholokacije potrebno čuti zvukove visoke frekvencije  (iznad 2kHz), pa stoga nedostaci u osjetu sluha, koji mogu biti relativno česti, dovode do većih problema.

Dr. Daniel Rowan sa Sveučilišta Southamptom, koji se bavi ovom tematikom komentira: “Neki ljudi su dobri u eholokaciji, no biti slijep ne znači automatski i posjedovanje dara za eholokaciju, što je tome uzrok ne. No poznato je da s širokim iskustvom i povratnim informacijama dolazi do poboljšavanja ove sposobnosti“.

Slijepe osobe koje imaju sposobnost eholokacije nemaju i bolji sluh, u testovima oštrine sluha imaju iste rezultate kao i videće osobe koje nemaju razvijen ovaj talent. No kada slijepa osoba koja je ekspert u eholokaciji čuje jeku aktiviraju se područja u mozgu koja su važna za osjet vida, područja koja su aktivna kod videćih osoba. Iz toga se zaključuje da eholokatori skupljaju dodatne informacija iz same jeke.

U videu ispod možete vidjeti kako ovo funkcionira.

„Facijalni vid“

Sve do 1940-tih slijepi pojedinci kao  i psiholozi nisu znali kako to da se slijepe osobe tako dobro snalaze u prostoru. Mnoge slijepe osobe spominjale su ono što psiholozi nazivaju „facijalni vid“  za koji se smatralo da potječe od pritiska zraka na lice i upozorava da se u blizini nalazi prepreka.

Rani eksperimenti Karl Dallenbacha pokazuju kako signal za ovaj oblik percepcije nije dodir ili misteriozni „facijalni vid“  već da je izvor informacija zvuk koji putuje od osobe i reflektira se na prepreci.

Ovdje se nalazi i video ovog starog eksperimenta.

Kako funkcionira eholokacija?

Eholokacija se temelji na činjenici da je brzina zvuka oko 300 metara u sekundi, ako produciramo zvuk koji je blizu ušima i taj zvuk se reflektira o čvrstu površinu nastaje samo kratka vremenska odgoda koja se naziva  „puls-jeka odgoda“  i ona dijeli izvorni i jekom nastali zvuk. Vrijeme razmaka između pulsa i jeke može biti toliko malo da se ne može ni zaključiti da postoji „puls-jeka odgoda“. Već je Kellogg (1962) pokazao kako neke slijepe osobe mogu detektirati prepreke koje se nalaze udaljene 30 do 120 cm, pa čak i unutar 10 cm, drugim riječima ove osobe osjećaju „puls-jeka odgoda“ koja iznosi oko .0003 sekundi(to je .3 milisekunde—bez zezanja).

„Puls-jeka odgoda“  nije jedino akustično svojstvo koje može dati dojam prostora; snaga oscilacije , interferencija i boja jeke također mogu dati informaciju o prirodnom okruženju.

Zašto slijepe osobe precizno reorganiziraju vizualni korteks?

Alvaro Pascual-Leone, neurolog s  Harvard Medical School, smatra kako je organizacija mozga metamodalna (nije toliko povezana s određenim senzornim poticajem (vid, sluh, dodir) već s tipom informacije koji takav osjet sadrži).

Eholokacija nije samo u tvojoj glavi

Manifestacija neuroloških kapaciteta koje posjedujemo također je povezana i s okruženjem i socijalnim interakcijama (kao primjer uzmimo jezik). Ako calcarine korteks ne prima nikakve druge podražaja  to neće automatski dovesti do  transformacije dijela ovog korteksa u potpuno efikasan eholokacijski korteks. Ova sposobnost zahtjeva aktivno razumijevanje i istraživanje. Osoba mora početi “klikati” klik – (jeka), klik – (jeka) te hodati okolo i istraživati prostor.

Proces istraživanje zahtjeva, ili barem olakšava, ako ljudi koji okružuju slijepu osobu prihvaćaju, ili čak i ohrabruju, ovaj oblik istraživanja. Daniel Kish, predsjednik društva  “World Access for the Blind” ( “Svijet pristupačan slijepim osobama”) koje podučava eholokaciju kaže: ” Udarati o stupove je gnjavaža, ali ne smjeti udariti u stup je katastrofa. Bol je cijena slobode.” Ovaj stav, međutim, nije široko prihvaćen, posebice u državi kao što je SAD gdje je sigurnost usjek na prvom mjestu.

Može li se eholokacija naučiti?

Svi mi imamo neki osjet/percepciju okoline koja potječe od zvuka (tako nas specifični akustični prostor može iznenaditi, možemo čuti kako se boca puni tekućinom, možemo osjetiti koncertni prostor slušajući snimku). Znači svi na nekoj razini imamo sposobnost eholokacije, no možemo li naučiti koristiti je u većem obimu?

U istraživanju koje je pokazano na nijemom filmu gore, videće osobe naučile su se bolje orijentirati nakon 30 pokušaja. U drugom istraživanju  ispitanici koji su tjedan dana živjeli s povezom na očima, svjedočili su poboljšavanju orijentacije putem sluha pa čak i pojavu eholokacije, a funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) je pokazala kako je njihov vizualni korteks postao aktivan i nakon audio i taktilnog podražaja.

No svi su ovi efekti nestali ubrzo nakon skidanja poveza.

Novinar Ed Young komentira na svom blogu,kako su vid i eholokacija možda u kompeticiji za istim živčanim resursima, calcarine korteks, i možda oba osjeta ne mogu biti prisutna u isto vrijeme.

Literatura

Daniel Rowan, Timos Papadopoulos, David Edwards, Hannah Holmes, Anna Hollingdale, Leah Evans, Robert Allen. Identification of the lateral position of a virtual object based on echoes by humans. Hearing Research, 2013; 300: 56 DOI: 10.1016/j.heares.2013.03.005

Hopkin, M. Tone task proves blind hear better, Nature News, 2004; DOI: 10.1038/news040712-9

Blind people use both visual and auditory cortices to hear, NewsRelease, University of Montreal, 2010

Downey G, Getting around by sound: Human Echolocation, PlosBlogs, 2011

Young, E., The brain on sonar – how blind people find their way around with echoes, nije baš egzaktna znanost o mozgu.

Stranica udruge  ”Svijet pristupačan slijepim osobama” World Access for the Blind

Dodatni linkovi: