O nama

Upoznajte vaše slijepe vodiče

Dajana

1

Iako je vid izgubila iznenada, u 16. godini, uz pomoć obitelji i prijatelja ubrzo je krenula u vanjski svijet. Kretanje pomoću štapa previše je usporavalo ovu dinamičnu osobu, stoga se danas kreće uz pratnju psa vodiča. Prije Zdenka, kroz 10 godina društvo i pomoć pružala joj je Buga i  njih su dvije bile kao jedna osoba. Prilagodba na novog psa vodiča bila je teška i trajala je 6 mjeseci. Bilo je jako bitno  naučiti prepoznavati sitne razlike u kretnjama psa, koje su kretnje znak da se na putu nalazi prepreka, a kada on samo njuška ili je usmjerio pogled na drugu stranu. Danas kretanje sa štapom iziskuje veću  koncentraciju, mora više pažnje obraćati na zvukove oko sebe. Svoj položaj može odrediti po mnogo faktora kao što su brzina hoda, duljina kretanja i zvuk koji je prisutan u okolini. Primjerice, u vožnji novim tramvajima, ako ne radi najava stanica, puno je teže odrediti položaj nego u starim tramvajima, kada se osjećalo prelaženje preko raskrižja ili se po ljuljanju tramvaja mogla odrediti brzina kojom se kreće.

Uz studij psihologije, veliku ulogu u njenom životu ima kazalište. Glumi u kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život. Smatra da je u snalaženju na pozornici vrlo važno da se osoba upozna s prostorom i da joj on  postane kao dom, odnosno da točno zna gdje se što nalazi. Problemi u orijentaciji na pozornici mogu proizaći iz činjenice da je zvuk drukčiji kada je kazalište prazno ili ispunjeno ljudima, ili kada se ide na gostovanja u druga kazališta. No uz oslanjanje na glas kolega i topline koju pružaju reflektori, te tepiha koji služi kao markacija da je rub pozornice blizu svi se problemi mogu savladati. Dajana nastupa i u plesnim predstavama, gdje je vrlo važno pratiti minimalne pokrete svoga tijela  kako bi se izbjegla mogućnost da se ode u krivom smjeru.

Ivan

2

Rođen krajem 1962. godine, već kao maloj bebi ustanovljen mu je problem s vidom, koji progresira te u desetoj godini Ivan postaje potpuno slijep. Završio je osnovnu školu za slijepe i slabovidne osobe Vinko Bek. Uz pomoć slabovidnih  kolega iz škole često se znao uputiti u istraživanje grada, a kasnije je  počeo izlaziti i sam, krećući se uz pomoć štapa. Smatra da je činjenica što je bio mlad pa time i hrabriji imala važnu ulogu u njegovoj želji da u samostalnim istraživanjima ide sve dalje i dalje. S velikim užitkom priča o svom poslu korektora za brajične tekstove u tiskari za izradu udžbenika.

Smatra da veliku ulogu u životu slijepe osobe imaju vježba i koncentracija, jer je i sam uz vježbu postigao da danas može pročitati brojne stranice ispisane na brajici bez da ga zabole jagodice, a koncentracija mu je vrlo važna u kretanju gradom, kada različiti zvukovi mogu ometati ili čak djelovati dezorijentirajuće.

Danas, uz pomoć puno vježbe i potpune koncentracije, Ivan u šetnji gradom ponekad može razaznati gdje se nalazi neki stup ili haustor i prije nego ih prepozna štapom, a služeći se osjetilom mirisa, koji ima ulogu u snalaženju u prostoru samo kao orijentir, ponekad može prepoznati gdje se nalazi mesnica ili novootvorena biljna apoteka.

Željko

3

Vid mu počinje slabjeti u 4. godini života, no uz naočale uspijeva čitati i završava redovnu osnovnu školu, nakon koje pohađa Centar za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih Vinko Bek. Nakon mature upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu gdje stječe diplomu profesora povijesti i zemljopisa.

Godine 1995. zapošljava se u školi kao nastavnik povijesti od petog do osmog razreda.

Uslijed napredovanja retinalne pigmentoze, vid postupno slabi te mu je 1997. godine potvrđena sljepoća, no to ga ne sprečava u obavljanju nastavničkog poziva. Štoviše, otkako je oslijepio počeo je i pisati te je autor nekoliko udžbenika iz povijesti. U suradnji s kolegicom Margitom Madunić, 2001. godine izdaje udžbenički komplet za osnovnu školu Povijest 6 i priručnik za nastavnike, a 2007. udžbenik Tragom prošlosti 6 s pratećom radnom bilježnicom.

Od 1995. godine voditelj je i Šahovske škole Dugave. čije ekipe redovito sudjeluju na ekipnim prvenstvima osnovnih škola grada Zagreba na kojima su postizale zapažene rezultate. U  cilju popularizacije i promocije školskog šaha, 2009. godine objavio je knjigu Školska šahovska epidemija, a iste je godine od strane Gradskog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport imenovan koordinatorom šahovskih škola Novoga Zagreba.

Već desetak godina ima sljedeća radna zaduženja: učitelj povijesti, voditelj šahovske grupe i voditelj povijesne grupe. Učenike prepoznaje po glasu, a u razredu svatko ima svoje mjesto, kao  položaj na zamišljenoj šahovskoj ploči, što mu dodatno olakšava rad.  Na poznatom terenu, u školi ili u kvartu, snalazi se bez problema, a u nepoznatim predjelima nikada se ne kreće sam. Na putu do stana kao orijentir mu služe cesta, stupići, promjena tla ali o tome ne razmišlja intenzivno, već na polusvjesnoj razini dolazi do cilja. Takvo podsvjesno, automatsko prepoznavanje javlja se i kada primi u ruke neke već poznate predmete pa nije potrebno prepipati cijelu posudu kako bi se uvjerio da u ruci drži posudu za sol. Na osjet njuha se previše ne oslanja, posebice kada je na otvorenom prostoru, već mu pomaže u kući, primjerice kada treba razlikovati kavu od šećera jer se nalaze u posudi istog oblika.

Željku je u svakodnevnom životu najvažnije osjetilo sluha, koje je  poprilično izoštrio, pa tako može pratiti software za čitanje na brzini koju njegovi prijatelji to ne mogu te vrlo lako pored sebe prepoznaje specifičan zvuk kolegičinog automobila kada svrati da ga  povede na posao.

Mika Brčina

Mika Brčina je sudionik Domovinskog rata u kojem je ranjen 1992. zbog čega trajno gubi vid. U Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ završava profesionalnu rehabilitaciju i prekvalifikaciju.

Svojim djelovanjem doprinio je popularizaciji zvučnog pikada među slijepim osobama u našoj zemlji i rješavanju problema vezanih uz jedinstvena pravila igre. Sudionik je Športskih igara invalida Domovinskog rata te Državnih natjecanja u zvučnom pikadu za slijepe. 2009. godine kao član PKS „Zvuk“ osvojio je ekipno prvo mjesto a 2010. godine pojedinačno drugo mjesto na državnim natjecanjima.

Svjedočanstvo Mike Brčine o rehabilitaciji:

Sljepoća, kod kasnije oslijepjelih osoba, kao invaliditet, reflektira se na čovjeka vraćanjem  skoro na početak snalaženja. Tako kasnije oslijepjela osoba, dolazi u poziciju ponovnog učenja pisanja te snalaženja u prostoru radi samostalnog kretanja.

Stradajući i trenutno izgubivši vid završavam fazu liječenja, kroz koju sam se po prvi put morao suočiti kako slijepa osoba obavlja osnovne higijenske potrebe (odlazak u WC, umivanje i pranje zubi, tuširanje) i započinjem  život prilagođen sljepoći. Zatim je uslijedilo ponovno učenje različitih vještina kao npr. kako koristiti žlicu, vilicu i nož.

Krenuvši na profesionalnu rehabilitaciju susreo sam se i sa činjenicom da gubitak vida stvara ponovnu nepismenost (zvučne knjige su prikladne ali ne mogu zamijeniti poznavanje brajevog pisma). Brajevo pismo učio sam kao što i djeca u prvom razredu osnovne škole uče abecedu standardnog pisma.

Prošao sam obuku u orijentaciji i samostalnom kretanju  uz pomoć bijelog štapa. Uz upoznavanje tehnike korištenja dugog bijelog štapa, bilo je potrebno upoznati različite zvukove u prostoru i vani te naučiti kako ih koristiti zbog bolje orijentacije.

Tijekom vremena sam savladavao sve više vještina, ali trebalo ih je  sve objediniti u cjelinu i zakoračiti samostalno u život.

„Čovjek uči sve dok je živ!“ Rečenica je koju često čujemo ali za nju nemamo dovoljno volje ili ti snage. Ja još uvijek uspijevam usvajati nova znanja koja mi pruža računalo i Internet (naravno uz pomoć govornih programa i elektronskih brajevih čitača koji su danas dostupni osobama s oštećenjem vida) te ih uskladiti sa svakodnevnicom.

Pancho Karamanski

4

DJ, producent, inženjer zvuka, i glumac.

Pancho ima 21 godinu, voli dobru glazbu i svoje nasmijane prijatelje.

“Mogu se zaljubiti u žene, tehničku opremu, a od nedavno i u pse – ovo zadnje je zbog mog psa vodiča. U tehničku opremu, jer u području audio inženjerstva i DJ-inga oprema skupa, ali vrlo lijepa. Na kraju, ali ne i najmanje važno – žene. Prave žene zaslužuju biti cijenjene ne samo zbog svog izgleda, i ja sam sretan u tom pogledu, jer izgled kod mene gotovo da ne igra ulogu.
Ali nemojte misliti da mi možete slagati o ljepoti ove tri stvari.
Tu je i četvrta stvar koju volim, koju, međutim, ne bi trebalo staviti na popis – to je glazba”.

http://facebook.com/dj.pancho.official

Bayrie Emin

5Pozdrav, moje ime je Bayrie Emin. Imam 18 godina i učenik sam 11. razreda škole za djecu s oštećenim vidom Louis Braille. U slobodno vrijeme bavim se različitim aktivnostima kao što su šah, goalball (igra za slijepe)* koji mi pomažu u orijentaciji, posebice onoj temeljenoj na zvuku. Volim šetnje parkom. Osjećam se sretno u prirodi. Dio sam kazališne skupine, pod nazivom “Nevidljivo kazalište”. Mi se razlikujemo od ostalih kazališnih skupina, jer se bavimo kazalištem sjena.

*Goalball je timski sport posebno osmišljen za slijepe sportaše. Sudionici se natječu u timovima od tri igrača, i pokušavaju ubaciti loptu u protivnički gol. Igrači moraju koristiti zvuk lopte i procijeniti njen ​​položaj i smjer kretanja.

Ralitsa Staneva

6

Ralitsa Staneva pohađa školu za djecu s oštećenim vidom“Louis Braille” i trenutno je u 11. razredu. Već se dugo ozbiljno posvetila učenju engleskog jezika i to je njen glavni prioritet. Obožava kazalište i kao gledatelj i kao sudionik amaterske glumačke skupine „Kazalište školskih kolega“. Slobodno vrijeme posvećuje umjetnosti. Voli putovati, posjećivati nova mjesta i upoznavati nove ljude.

 

 

 

Alexander Velkov

Diplomirao sam sociologiju i novinarstvo. Do sada sam sudjelovao u nekoliko timova, na projektima i studijama, koje su povezane s osobama s invaliditetom. Također sam radio za radio i web stranice s vijestima. Trenutno sam odgovoran za odnose s javnošću u organizaciji Regionalnog saveza slijepih u Sofiji.
U slobodno vrijeme volim čitati literaturu – među mojim omiljenim autorima su Fjodor Dostojevski, Stephen King, Jaroslav Hašek, Robert Sheckley. Jedno od mojih glavnih načela je da je život kratak i pojedinac ga mora iskoristiti što bolje – vidjeti nova mjesta, uživati u novim mirisima, stjecati nova iskustva – što češće, to bolje.
Ima nešto vrlo zanimljivo u projektu “Gledanje kroz tamu” a to je da projekt uključuje mnogo mladih ljudi – različitih struka, senzibiliteta i točaka gledišta. Zbog njihove dobre volje i optimizma, oblikuju se neobične i šarene ideje. Često smo iznenađeni njihovom  hrabrošću i činjenicom da su ideje, usprkos svemu, izvedive, moguće.

Goran Denis Tomašković

Rođen 1971. godine. Veći dio vida izgubio s osam godina života (danas ima ostatak vida od 5 %). Srednju školu završio u COO „Vinko Bek“ 1990. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio studij povijesti 1995. godine. Od 1995. do 2012. radio kao profesor povijesti na osnovnoj i srednjoj školi. Godine 2009. po završetku poslijediplomskog studija stekao zvanje magistra znanosti. Od rujna 2012. radi kao tajnik Udruge slijepih Zagreb. U sretnom braku je i otac jednog djeteta.

Veronika

8

 

 

 

 

 

 

 

Katrin

9