Osjetila u mraku

Оsjećaj dodira

Dodir je osjet za koji se ispostavilo da je vrlo važan za rast i razvoj jedinke, pozitivni efekti taktilnih (mehano) podražaja dokazani su kod brojnih organizama, od larvi glisti, mladunčadi štakora sve do novorođenčadi.

Djeca kod koje je izostala prisutnost taktilnog podražaja (kao što su prerano rođena djeca koja se stoga nalaze u inkubatorima ili institucionalizirana djeca) vrlo često zaostaju u rastu i kognitivnom razvoju, a također je primijećeno da češće obolijevaju od infektivnih bolesti.

Dodir je osjet koji se prvi razvija. To je i osjet koji je kod novorođenčadi i u ranom djetinjstvu primaran u spoznavanju svijeta koji nas okružuje.

Taktilna percepcija je bolja što je manja veličina prsta, što ide u prilog s rezultatima da žene imaju bolju taktilnu percepciju. Žene u prosjeku imaju manje prste od muškaraca. Kako bi otkrili da li su receptori za dodir (Merkelove stanice) gušće pakirani u manjim prstima, znanstvenici su mjerili razmak između pora za izlučivanje znoja (Merkelove stanice se smještaju oko ovih pora). Ispitanici s manjim prstima imaju i gušće pakirane pore iz čega se može zaključiti da imaju i koncentriranije receptore.

Dodir postoje dodatan izvor informacija kod odsutnosti vida

Prema rezultatima nekoliko istraživanja kod slijepih osoba dolazi do izoštravanja taktilne percepcije. Znanstvenici su već 1964. godine pokazali kako kod osoba koje su lišene osjeta vida, u periodu od sedam dana, dolazi do poboljšanja oštrine osjeta dodira. S druge strane kratkotrajna lišenost osjeta vida (periodi od 10 -110 minuta) ne daje rezultate (ne odlazi do poboljšanja oštrine osjeta dodira).

Iskusni čitači brajice – oni koji sate provode čitajući vrhovima svojih prstiju, imaju  prste osjetljivije na taktilne podražaje od videćih osoba. No ako osjetljivost na dodir testiramo na usnama, i slijepe i videće osobe imati će iste rezultate.

Ovo istraživanje potvrđuje taktilno-iskustvenu hipotezu po kojoj se smatra da svakodnevna ovisnost o osjetu dodira poboljšava taktilnu osjetljivost (slijepe osobe imaju bolje rezultate od videćih). Kada bi bila točna druga hipoteza, hipoteza vizualne lišenosti (sam gubitak vida poboljšava taktilnu osjetljivost) slijepe osobe bi imale bolje rezultate od videćih na svim dijelovima tijela, pa i na onim koje slijepe i videće osobe koriste jednako često, kao  što su usne.

Dodir je za slijepe osobe važno sredstvo pisane komunikacije

Brajica

Brajica

Brajica se temelji na varijaciji ispupčenih šest točaka koja predstavljaju sva slova abecede, brojeve, punkcijske oznake te grupe slova koja se često pojavljuju zajedno. Osim osnovnog postoje i dodatni kodovi za različite potrebe kao što su: brajica za matematičke oznake, za glazbu ili strane jezike.

 

Brajica za glazbu

Brajica za glazbu

Brajica za glazbu je izumljena u isto vrijeme kada i brajica za književnost (1920-tih). Također se sastoji od šest ispupčenih točaka, no ovdje one predstavljaju visinu i ritam za svaku notu. Gornja dva reda su za visinu tona, a donji za ritam. Kako se brajica čita prstima, glazbenik mora prvo pročitati notni zapis, zapamtiti ga, a zatim odsvirati glazbeno djelo.

Neke slijepe osobe i osobe s oštećenjem vida ne mogu naučiti čitati brajicu. Jedan od mogućih razloga je da nemaju dovoljno osjetljive jagodice/prste kako bi razlikovali relativno male točke.

Slijepe osobe koje boluju od dijabetesa često imaju problema čitati brajicu. To je zanimljivo jer klinička iskustva ne govore ništa o tome da dijabetes ima utjecaj na ruke.

1969. godine provedeno je istraživanje koje je uključivalo videće, slijepe osobe koje ne boluju od dijabetesa i slijepe osobe koje imaju i dijabetes. Slijepe osobe koje nisu bolovale od dijabetesa mogle su razlučiti dvije točke koje su udaljene 1,6 mm dok je kod slijepih osoba s dijabetesom granica razlučivanja 2.5 mm. Kako je kod brajice (engleski) razmak između točaka 2,2 mm razlog što slijepe osobe s dijabetesom ne čitaju brajicu je to što ne mogu dobro razlikovati/razlučiti dvije točke.

Osim brajice postoje i drugi sustavi pisanja, kao što su Moon, Fishburne i drugi.

The Moon Alphabet

Moon

Moon sustav je sustav izdignutih oblika koji su slični abecedi, tiskanim slovima. Ovaj sustav je posebice koristan za osobe koje su kasnije izgubile vid te za one osobe koje nemaju dovoljno istančan osjet dodira i ne mogu čitati brajicu.

* Ispupčena standardna tiskana slova ne mogu se koristiti kao sustav pisanja zbog svoje kompleksnosti.

Fishburne sustav se sastoji od četiri simbola (točka, vertikalna crtica, horizontalna i dijagonalna crtica) čijom kombinacijom i obrascima ponavljanja nastaju znakovi za sva slova abecede.

Čitanje putem osjetila dodira uključuje i čitanje taktilnih karti i reljefa. Karte i reljefi imaju veliki potencijal kao sredstvo pomoći u poboljšanju života osoba s oštećenjem vida i slijepih osoba. Mogu se koristiti kao alati koji daju informaciju o okolini i idealni su za stvaranje mentalnih mapi okoline koje su važne za navigaciju kroz prostor. Prva taktilna karta je napravljena u Francuskoj u 18. stoljeću.

Kako bi se olakšalo čitanje taktilne karte osobama s oštećenim vidom, one su često obojene i imaju ispisane nazive.

http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=4996

Hrvatska povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, Nataša Jovičić autorica je ideje kako slikarsko djelo približiti slijepoj osobi. U svijetu su prisutne taktilne galerije u čijem postavu se nalaze skulpture i reljefi raznih djela. Autorica je osmislila novi koncept u kojem je slikarsko djelo prebačeno u taktilne dijagrame. Kako jedan crtež nije dovoljan za potpuno razumijevanje slike, važni detalji predočeni u zasebnim taktilnim dijagramima. Svakoj boji na slici je pridružena određena tekstura i to je također prikazano na zasebnom dijagramu.

Sve je popraćeno audiovodstvom kojim se gledatelju-istraživaču na stručan način objašnjava i analizira umjetničko djelo.

U istraživanjima koja su uključivala jednojajčane i dvojajčane blizance pokazano je kako je taktilna osjetljivost svojstvo koje je visoko heritabilno/nasljedno, također je pokazano kako je ova svojstvo povezano i s osjetom sluha. Što su blizanci  imali istančaniji osjet dodira, imali su i istančaniji sluh, i obrnuto.

Znanstvenici su mjerili moždanu aktivnost u osam osoba slijepih od rođenja, dok su čitale brajicu. Ako je mozak organiziran na način da različita područja obrađuju različite podražaje, očekivalo bi se da čitanje brajice ovisi o području mozga koje je zaduženo za obradu taktilnih informacija. No ako je mozak orijentiran u smjeru izvršavanja zadatka, aktivirao bi se dio mozga koji se naziva područje vizualnog oblikovanja riječi, područje koje je aktivno kod videćih osoba – što je i slučaj. Usporedbom aktivnosti mozga, za vrijeme čitanja, videćih i slijepih osoba uočena je podudarnost aktivnosti u ovoj regiji, odnosno nema razlika.

Može se zaključiti kako su glavna funkcionalna svojstva ove regije neovisna o tipu podražaja i potpuno su neovisna o bilo kakvom vizualnom iskustvu. Znanstvenici smatraju da ovi rezultati idu u korist metamodalnoj teoriji (aktivnosti mozga) koja smatra da su regije mozga definirane po zadatku koji obavljaju.